Ko je zaista u otporu – dete ili roditelji?

Zadatak roditelja nije da zaustavlja detetove emocije niti da ga sputava u ispoljavanju. Zadatak je da prihvati dete sa svim osećanjima, pokaže razumevanje i empatiju i nauči ga kako da se nosi sa tim što oseća.

Ono što vidim i čujem u odnosu odraslih i dece, a pre svega roditelja, često se svodi na kritiku i neprihvatanje onoga što im stiže od deteta u vidu reči i/ili ponašanja – Traži da se nosi, a ima pet godina! Sve joj je teško da uradi što joj se kaže! Kako sme da se ljuti na nas, sve smo mu podredili! Kako neće da ide na rođendan drugu, pa mora da ide! Plače za svaku sitnicu, mnogo je osetljiva, šta će tek biti kada krene u školu! Od čega da bude umoran kad se po ceo dan igra!?

Moram da se zapitam, zašto se odrasli tako uporno i snažno odupiru onome što im deca govore i iskazuju ponašanjem? Zašto ne veruju detetu kada im kaže da mu je domaći težak, da ga bole noge, da je umorno, da je ljuto, da mu se negde ne ide…?

Negiranjem toga kako se dete u nekim situacijama oseća, pokušaj da se zaustavi njegova emocija, forsiranje da nešto uradi po svaku cenu uprkos tome što negoduje ili je ušlo u neko nelagodno emotivno stanje – štetno utiče na odnos i razvoj emocionalne inteligencije.

To što trogodišnjak uveliko zna da hoda, ne znači da ne mogu da ga bole noge, niti da je lenj jer razlozi mogu biti brojni! Od toga da se dete umorilo, posebno ako je duže u šetnji ili se penje stepenicama, do toga da ga žulja čarapica/cipelica, da želi kontakt (vidi me, čuj me, primeti da mi nešto treba ili da mi nešto smeta). To što vaš školarac zna da računa i piše, ne znači da ne može da mu bude težak neki zadatak posebno ako je učio nešto novo. Da li pomislite da mu je teško zato što vas nije video ceo dan i želi vaš zagrljaj, podršku, pomoć, ohrabrenje, a da je prva stvar koju čuje kada dođete kući – Zašto nisi uradio domaći?

To što dete godinama spava samo u svojoj sobi ne znači da je neustrašivo i da ne može da se uplaši nečega iako se do tada nije plašilo. To što dete voli drugare iz vrtića/škole ne znači i da uvek želi da se igra sa njima ili da ide na njihove rođendane. Možda bi radije bilo sa vama, mazilo se, igralo…

Zašto odrasli vide u ponašanjima dece loše namere?  Ko to kaže i gde to piše da deca uvek treba da budu vesela, raspoložena, orna za učenje, da nikada ništa ne može da ih (za)boli, da ne mogu budu umorna i da im se prispava iako nije „vreme za spavanje“, da uvek treba da prihvate ono što im nudimo? Zašto je teško slušati i zaista čuti šta govore?

U svim ovim primerima (a i mnogim drugim), nije dete u otporu, već odrasli. Ne buni se dete, već odrasli jer ne prihvataju to što im ono govori, oseća i pokazuje ponašanjem. Tek kada stvarno slušamo i obraćamo pažnju, razumećemo njihove poruke i tek tada  možemo da pričamo o pravom odnosu.

Kada biste umesto – Ajde šta je tu teško, ti si samo lenja; Neću da te nosim umeš sam da hodaš; Kako možeš da budeš umorna, u tvojim godinama sam bila puna energije! Ti si meni našla da se ljutiš, odmah da si se odljutila! Prestani više da plačeš za gluposti! – rekli – Daj da vidim taj zadatak, uf pa ovo je stvarno teško, možeš li da se setiš kako je to nastavnica objašnjavala? Čekaj da razmislim kako bi ovo moglo da se reši.; O, teško ti je da nastaviš da hodaš? Bole te noge? Hoćeš da stanemo malo da se odmoriš?; Izgleda da ti je danas bilo nečega previše, umorila si se. Hoćeš da odmoriš malo, da ti se vrati snaga?; Baš si se ozbiljno naljutila zbog (…) Hoćeš da pričamo sada o tome ili bi radije da budeš malo sama sa sobom? Kada budeš želela da pričamo, tu sam za tebe.; Rastužila si se zbog nečega? Ili si se zabrinula? Hoćeš da te tata zagrli da ti bude lakše, pa ćemo pričati kada se budeš smirila? – dete bi se osetilo viđenim, prihvaćenim, voljenim, što bi učinilo da oseti olakšanje. Iz ovog stanja saradnja je mnogo lakša. Pristupite svom detetu kao i svakom drugom živom biću, onako kako biste želeli da vama neko pristupi kada se osećate neraspoloženo, umorno, ljuto…

Ako očekujemo da dete na prvu sve radi i sluša što mu tražimo i očekujemo, a da mi pri tom ne slušamo njega, ova postavka odnosa će se vrlo brzo urušiti kao kula od karata. A složićete se, ulozi su ipak preveliki.

U mojoj novoj e-knjizi „Budi najbolji roditelj svom detetu“ vodim vas korak po korak, uz brojne primere, kako da podržite razvoj emocionalne inteligencije deteta i ujedno radite na jačanju svoje. Sve informacije o kompletu koji čini ovu e-knjigu su OVDE.